понедељак, 31. октобар 2011.

Veliki vođa u SAD

piše: Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa


Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik se, očito, zaželio puta i odlučio da je, nakon višegodišnje pauze, došlo vrijeme da otputuje u SAD. Iz izvještaja režimskih medija moglo se jasno zaključiti kako je osnovni cilj posjete bio da promjeni shvatanje SAD o BiH i da američka administracija bolje razumije Republiku Srpsku i njenu poziciju. Sada, kada je višednevna posjeta završena, logično je pitanje da li je predsjednik uspio u svojim namjerama?! Prije odgovora na ovo pitanje potrebno je dati nekoliko činjenica.

Po protokolu bivše Jugoslavije, predsjednici predsjedništava ondašnjih republika imali su rang ministara u ondašnjoj vladi SFRJ, te su ih prilikom posjeta inostranstvu primali funkcioneri tog ranga. BiH je prećutno prihvatila taj protokol što bi značilo da predsjednik RS, protokolarno, treba da ima značaj koji ima ministar inostranih poslova BiH, i da bi mu domaćini trebali biti isti oni koji bi bili domaćini ministru inostranih poslova BiH. U svim dosadašnjim posjetama domaćini ministru su bili ili državni sekretar (rijetko) ili zamjenik državnog sekretara (mnogo češće), a minimalno pomoćnik državnog sekratara za Evropu i Aziju. Podsjetimo da je Dodika, kada je bio prvi put premijer, primila tadašnja državna sekretarka Madlen Olbrajt, koja je izrekla onu čuvenu rečenicu o tome kako je ulaskom Dodika u njenu kancelariju ušao i „dašak svježeg vjetra sa Balkana“. Tada je Dodiku dat rang koji ga je, kao premijera Republike Srpske, i sledovao. Podsjećam da upravo ovakav rang Dodik dobija kada ide u Rusiju, jer ga redovno prima ministar inostranih poslova, ili neki od njegovih zamjenika.

Prilikom ove posjete SAD Dodik je „dogurao“ do zamjenika pomoćnika državnog sekretara, što je daleko ispod nivoa koji je morao dobiti. To znači da su domaćini poslali jasnu poruku Dodiku da više nema ulogu koju je, svojevremeno, imao u SAD. Za razgovor sa zamjenikom pomoćnika nije morao ići u Vašington, jer je poznato da ljudi koji obavljaju ovu funkciju barem dva puta godišnje budu u Bosni i Hercegovini, i skoro svaki put dođu u Banjaluku. Uz to, domaćini su ovim željeli pokazati da do posjete nije došlo na njihov poziv i da je gost došao sam, a zbog elementarne pristojnosti su mu omogućili kratak i formalan susret u Stejt departmentu. Iako je Dodik vodio i televizijskog izvještača, nije bilo ni slike ni tona, pa je javnost Republike Srpske mogla da vidi samo jedan, i to vrlo loš, fotos zajedničkog susreta sa zamjenikom pomoćnika. Dakle, ako je cilj posjete bila promjena američkog stava o BiH, a Stejt department je u toj oblasti odlučujući u američkoj administraciji, onda je sigurno da, na žalost, u tome nije uspio.

Druga grupa funkcionera s kojom se sreo bili su manji broj sadašnjih i mnogo veći broj bivših kongresmena. I to jasno govori kako je posjeta prošla bez ikakvog značajnijeg efekta, jer Dodika nisu primili ključni ljudi iz komiteta za međunarodne odnose Kongresa, što je bio minimalan nivo koji je zasluživao predsjednik Republike Srpske. Da ne kažem da bi bilo dobro da je imao razgovor sa tim Komitetom.

Posebno tužno su izgledali snimci sa prijema koji je predsjednik RS napravio u Vašingtonu. Niti jedne važne ličnosti iz administracije i jako mnogo nebitnih ljudi, koji se godinama vrte po sličnim prijemima. Iako su se na medijima hvalili kako su na prijemu bili potencijalni investitori, svakome ko poznaje situaciju u Vašingtonu bilo je jasno da tamo nije bilo nikoga i da se moglo vidjeti samo tridesetak ljudi koji se kreću kroz polupraznu salu. Zbog toga sam spreman na opkladu da Republika Srpska neće još godinama vidjeti investitora iz SAD na svojim prostorima i da ni taj dio posjete nije bio uspješan.

Treba, ipak biti fer, pa reći da je uspješan dio posjete bio susret sa dijasporom, što jeste i mora ostati jedna od bitnih obaveza svakog predsjednika Republike Srpske. Uvjeren sam da je i sam Dodik tim dijelom posjete najzadovoljniji, pošto su u pitanju ljudi koji su velike patriote i vrlo dobri domaćini. Predavanje predsjednika na Kolumbija univerzitetu u Njujorku je bilo moguće, jer je jedan broj profesora sa tog Univerziteta u prvim godinama poslije rata radio u BiH, što u nevladinom sektoru, što u međunarodnim misijama, i neki od njih se i dalje interesuje za BiH. U krajnjoj liniji i sam sam kao ministar inostranih poslova imao slično predavanje. Iako ovom predavanju ne dajem značaj koji je dala državna televizija koja ga je proglasila planetarnim događajem, smatram dobrom praksom da svaki predsjednik RS treba da drži takva predavanja, jer je to najbolji način da se slika o Republici mijenja. Najveći doprinos potencijalnom zadovoljstvu Dodika ovim predavanjem dalo je dvadesetak Bošnjaka iz SAD, koji su svojim protestom ispred Kolumbija univerziteta stvorili osjećaj o ogromnoj važnosti posjete. Da nije bilo tog protesta moglo bi se reći da posjeta nije ni imala nikakav značaj, te mi ostaje nejasno zašto je Dodik uopšte išao u SAD.

U odgovoru na ovo pitanje treba reći da BiH više nije od ključnog interesa za SAD, kao što je bila kod prve posjete Dodika. Zbog toga ni Dodik, a ni bilo ko drugi iz BiH ne bi dobio mnogo veći nivo sastanaka. Ovo je objektivna činjenica koja nema nikakve veze s Dodikom. Zbog smanjenog interesa za BiH, i šamara koje je američka administracija dobila prilikom aprilskog paketa i butmirskog procesa od bih političara, niko iz administracije i ne zove bh političare u SAD. Zbog toga ni Dodik nije bio pozvan, već je, sam na svoju ruku i nepozvan, otišao u SAD i dobio što je dobio – najniži rang dočeka. Ko god da mu je spremao posjetu morao je to znati, ali amaterizam njegovih saradnika najviše će, kao i uvijek do sada, koštati njega samog. Zanimljivo je da ni bošnjački ni hrvatski političari iz BiH nisu pozivani, ali su oni bili dovoljno inteligentni da se sami ne trpaju pa nisu ni doživjeli blamažu koju je Dodik imao.

Ukoliko su mu posjetu pripremali lobisti koje već godinama plaća više od desetak miliona dolara, onda je tek to prava katastrofa. Tako mnogo novca za, (nakon višegodišnje pauze, jer Dodik u SAD nije bio godinama), ovako neuspjelu posjetu je pravi bezobrazluk i najlošija investicija. Ako je ovo maksimum lobista koje plaća onda Dodik mora što prije tražiti novu grupu da ne bi doživio još veću blamažu.

Ukoliko je sam pomislio da je i dalje važan u Vašingtonu onda je izgubio osjećaj realnosti i bilo bi mu dobro da to shvati. Nema više Olbrajtove, a i on je skoro petnaest godina stariji, pa o „svježem dašku sa Balkana“ više ne može biti ni riječi. Ukoliko, pak, planira za Brisel, (gdje takođe dugo nije bio), niti ga ko odatle zove, (za razliku od Radojičića), onda tu posjetu mora spremati sa profesionalcima, jer mu blamaža američkog tipa ne treba.

Veliki vođa mora shvatiti da sliku o sebi u svijetu ne može praviti na način na koji to, manipulacijom državnim medijima, čini u domaćoj javnosti. Umjesto međunarodnom politikom kojom će se baviti sve manje, Dodik će, ukoliko želi ostati na vlasti, morati da se bavi rezultatima svoje politike unutar Republike Srpske, kao što je štrajk u željeznicama, nedovoljno novca u penzionom i zdravstvenom fondu, veliko zaduživanje, rast nezaposlenosti. A umorni izgled njegovog lica na konferenciji za novinare pokazuje da on za to ima sve manje volje.