Piše: Siniša Božić, ekonomista
Praktično da ne postoji pitanje koje je u nadležnosti Bosne i Hercegovine, a koje nije osporavano od bar jedne (entitetske) strane, ili ispolitizovano do beskrajnosti. Ovakvo stanje se predugo zadržalo i sada je logično postaviti pitanje – kuda dalje, i na koji način?
Jer, ovo nije 2000. godina, pa da krećemo u poslijeratne reforme, obnovu zemlje i jačanje institucija (bilo kojih). Dobar dio tih poslova je mogao, trebao i morao biti završen do 2010. godine. Sada je situacija znatno pogoršana, države ima manje nego prije 10 godina, a oba entiteta su takođe upitna, prije svega zbog katastrofalne privredne situacije i rastuće zaduženosti. Institucije BiH gdje još ima novca su Uprava za indirektno oporezivanje i Centralna banka. Sve ostalo je upropašteno, ne funkcioniše ili stagnira. Državna preduzeća gdje još postoje kakvi takvi gotovinski tokovi jesu BH Telekom i elektroprivrede.
Pored toga, državna uprava (kod lokalne ima par svijetlih primjera), obrazovanje, zdravstvo, sudstvo su u totalnom rasulu. Sistem je nakaradno postavljen od vrha ka dnu. Građani se bore za golu egzistenciju; većina je bezvoljna (što je potpuno razumljivo obzirom na sve što nam se dešavalo u zadnjih 20 godina); većina ih je i politički pasivna (obzirom na stopu izlaznosti na izborima). Omladina traži načine za odlazak iz zemlje koja im ne može pružiti nikakvu perspektivu. Mnogi ne žele da zasnivaju porodicu, što zbog neimaštine, što zbog užasnog saznanja da će im djeca odrastati u ovakvom haotičnom i nemogućem društvu. Populacija stari i smanjuje se (natalitet negativan).
Privreda posluje u nemogućim uslovima. S jedne strane, tu je ogromna konkurencija, pogotovo u nekim granama kao što je trgovina (veliki jedu male). U nekim oblastima, čak se dešava situacija da država konkuriše privredi (kao što je npr. zaduživanje). S druge strane, u nekim granama konkurencije ne da nema, nego imamo tipičnu plansku privredu ali u ime i za račun privatnog kapitala sumnjivog porijekla, koji je povlašten od strane države (porez, subvencije, direktna pomoć). Poreska politika je pooštrena od početka ove godine. Državna (i entitetska) administracija živi od indirektnog (PDV) poreza. Akumulacije nema, sve se utroši na održavanje sistema koji propada. Poreski prihodi od direktnih poreza su sasvim skromni i stagniraju. Ono malo izvoznika ima problem sa precijenjenošću domaće valute i neodgovarajućim sistemom čvrstog kursa, čime su izvozno destimulisani. Sa druge strane, da nema čvrstog kursa, inflacija bi bila dvocifrena, imali bi crni kurs, dilere po ulicama.
Korupcija i kriminal razdiru sve sfere društva. Njihov novčani efekat je drastičan i mjeri se, na nivou BiH, u milijardama KM godišnje. Korupcija je nešto što ulazi u cijenu praktično svih bitnih transakcija i tako odvraća investitore, a globalno upropaštava konkurentnost u odnosu na druge države (čini se da su jedine zemlje sa kojima se u tom pogledu možemo porediti Srbija i Albanija). Afere su nešto što je dio BH svakodnevnice, i više se niko uzbuđuje zbog stvari kao što su milionske pronevjere. Ova zemlja je, jednostavno, plodno tlo za takve stvari. Ono što je strašno jeste što to prolazi nekažnjeno.
Socijalne grupe: penzioneri, radnici, akcionari, omladina, borci, su teško izvarani (samo je pitanje ko je više puta obmanjen). Rezultat je da više niko nikom ne vjeruje. Osim ako su mu kriterijumi toliko niski (odnosno: da je doveden do takve bijede) da ga može zadovoljiti čorba na predizbornom mitingu. Raspon troška korupcije kreće od tanjura čorbe za običnog građanina, pa do (više)milionskih napojnica za one u višim slojevima našeg propalog društva. Da će omladina promijeniti ovakvu situaciju – to je jedna zabluda. Mladi ili idu sa ovih prostora, ili su u apatiji, beznadežni, zaokupljeni svojim problemima. Što je sasvim razumljivo – imali su se na koga i ugledati. Jedna poslovica je popularna među omladinom: ‘živi roditelji – mrtav kapital’. Žalosno, ali istinito. To znači da mladi ne mogu ostvariti nikakvu materijalnu akumulaciju.
Situacija me podsjeća na devedesete godine. Samo, u pitanju je ovog puta tihi rat koji se ne vodi oružjem, već konvertibilnom valutom. Tipovi poput Kneleta, Kristijana i ostatka ekipe više nisu moderni. Zamijenili su ih junaci sa brda i dolina, livada i proplanaka, u skupim odijelima, prazninom u glavi, potpunim odsustvom moralnih normi. Za razliku od rulje koja danas vedri i oblači, mafija je imala organizaciju, kodekse, načela. Da bi rulja postala mafija, potrebno je preći mnogo stepenica. Taj trnoviti put će za dio pripadnika rulje značiti vraćanje svojim brdima i dolinama, dio će završiti na konsultacijama sa Svevišnjim, a treći dio će pokušati da uživa ono što je stekao po zemaljskim zakonima (na Kipru, Rusiji, of-šor lokacijama).
