piše: Slobodan Vasković
Prije četiri godine, tokom predsjedničke kampanje u
Srbiji, tadašnjeg kandidata radikala Tomu Nikolića tadašnji premijer RS Milorad
Dodik nazvao je varalicom, pustahijom, štetočinom…, otvoreno podržavajući njegovog
tadašnjeg protivkandidata Borisa Tadića. Nikolić je Dodika “počastio” riječima:
“On je idiot, slobodno to napišite”, i izgubio izbore. Nakon toga Nikolić se
odmakao od linije “Karlovac – Karlobag – Virovitica”, razvalio radikale,
osnovao SNS, dešovinizirao, dogovorio sa “centrima moći”… i, konačno, pobijedio
Tadića. Kojeg je, kao što znamo, ponovo snažno podržao Dodik, aktuelni
predsjednik RS, igrajući kao mečka na njegovim skupovima. Dodik je bio
apsolutno ubijeđen da je prva “faca” Srbije i da je sasvim dovoljno da se on samo
pojavi, pa da njegov kandidat Tadić pobijedi.
Baš tako “njegov kandidat”, jer je Dodik već dobre
dvije godine ubijeđen da je ključna politička ličnost u regionu, od čije volje
zavise krucijalni politički događaji i odluke. Stoga je Dodik i šokiran
činjenicom da Tadić nije pobijedio, iako je on imao čvrstu i jasno izrečenu
namjeru da ga ponovo postavi za šefa “elitne jedinice oligarha” (Alfa tajkuni),
koja je privatizovala Srbiju, ne ulažući ni centa u nju, a izvlačeći stotine
miliona evra. Ovdašnji Alfa – mužjak još je u nevjerici da ga je Srbija
“izdala”, a toliko joj je prazne i šuplje priče dao. I u njoj kupio vilu i par
imanja.
Dodikova vjera u sebe kao univerzalnog srpskog Alfa –
mužjaka, (priznatog kao takvog sa obje strane Drine plus dijaspora), zarazno je
smiješna i žalosna, istovremeno. I to do mjere da se može slobodno citirati
Nikolić iz 2008., ako se želi opisati u par riječi.
Za Srbiju je on uvijek bio i ostao primitivni daleki
rođak, seljo, geak…, kojeg je “majka” spremna trpiti neko vrijeme, zato što joj
trenutno odlično odgovaraju njegovi marifetluci, isprazna galama, i široka ruka
za “majčinu” omiljenu dječicu iz Prestolnice, koji se bave biznisom svake
vrste, sem onih zakonitih. I da se razumijemo: ne doživljavaju oni samo Dodika
tako, već i sve njegove prethodnike, a tako će u Srbiji izgledati i svi njegovi
naslednici, ma ko oni bili i ma ko tamo vladao.
Jednostavnije rečeno, Srbija ovdašnje Srbe i njene
političke predstavnike vidi isključivo kao solidno gorivo za njihove političke
kaljeve peći, u kojima kuhaju sopstvene interese i načine dolaska do njih. Nema
tu nikakvih emocija, brastva još manje, a riječ ljubav prema bližnjem svom u
Rječniku komunikacije sa “braćom” Srbima ne postoji. (Pod Lj je navedeno
“interes”).
Stoga još više čudi Dodikovo blesavo ponašanje i još
blesavije ubjeđenje da je (nad)srpski Alfa-(nad)mužjak, koji čak može
odlučivati i o tome ko je ko u Srbiji! Kako je moguće da se usudio i pomisliti,
(a kamoli povjerovati), da će stara dobra
introvertna, egoistična, ksenofobična Srbija uopšte da ga konstatuje i, bar na
neki mikrotrenutak, čuje?!
Moć, to je ono što je zaslijepilo Dodika i natjeralo
ga da učini kobnu grešku - stavi sebe u istu ravan odlučivanja o srbijanskim
pitanjima sa beogradskim političarima.
Moć, (proistekla iz brzopoteznog enormnog bogaćenja, apsolutne kontrole
ovdašnjih medija, apsolutne mogućnosti upravljavanja gotovo svim sudbinama
ljudi pobodenih naglavačke u ovaj nesretni kraj, apsolutne zloupotrebe
represivnog, pravosudnog, zakonodavnog i izvršnog aparata…), pomnožena sa
(dirigovanom) naklonošću beogradskih režimskih medija i kvadrirana čestim
tapšanjem po ramenu druga beogradskog, navela je Dodika na fatalnu misao da
odlučuje i o Srbiji. U vrlo bliskom periodu tu strašnu grešku će gadno da
plati. Valjda će tada shvatiti da “tapšanje po ramenu” u beogradskom političkom
žargonu ne znači pohvalu, već odlazak - na dole.
