понедељак, 18. јун 2012.

Banjaluka d.o.o.

 piše: Slobodan Vasković

Najvažnija vijest u proteklih desetak dana jeste da Dragoljub Davidović od oktobra više neće biti gradonačelnik Banjaluke. Nesporni šef ovog grada nakon decenijske vladavine odlazi tiho, odlukom vrha SNSD-a koji mu se zahvalio na daljim uslugama i za mjesto gradonačelnika nominovao Slobodana Gavranovića, Davidovićevu dugogodišnju „prvu pratilju“, koja je svoju šansu čekala i dočekala na mjestu predsjednika skupštine Banjaluke.

Ako bi se u nekoliko rečenica morao opisati Davidovićev učinak u proteklim godinama, taj sažetak bi glasio: pod njegovim vođstvom u Banjaluci je izgrađeno na desetine objekata, grad se proširio, nabujao, ali isto tako ostao bez kompletne industrije, koja postoji još samo na starim slikama. Za Davidovićeva vakta u Banjaluci je „porođeno“ nekoliko multimilionera, koji su to postali zahvaljujući dorbim odnosima sa njim i unosnim poslovima sa Gradom koje je to prijateljstvo omogućilo. Ipak, dvije najvažnije odrednice njegove vladavine su stvaranje izuzetno jake i moćne građevinske mafije, koja je inkorporirana u svim porama društva, te očuvanje SNSD-a , dok je bio u opoziciji, kao čvrste i snažne stranke. 

Davidovićeve (finansijske i logističke) zasluge za meteorski uspon SNSD-a su ogromne, ali je paradoks da on lično nikada nije imao većinsku podršku u banjalučkom Gradskom odboru ove stranke. Prilikom ranijih unutarstranačkih bitki za nominaciju (2008.) redovno je gubio i to od Gavranovića, ali je lider SNSD-a Milorad Dodik, uprkos tome, Davidoviću davao podršku. Ovaj put ona je izostala i aktuelni gradonačelnik Banjaluke sklonjen je bez ikakve buke, premda je javno u nekoliko navrata iznosio svoje pretenzije da uzme i četvrti mandat.

Dodik je izabrao Gavranovića, koji u javnosti slovi kao čovjek od visokog povjerenja Nebojše Radmanovića. Pogrešan utisak, jer već nekoliko mjeseci nije tako: Gavranović je u potpunosti okrenuo leđa Radmanoviću i iskazao apsolutnu lojalnost Dodiku. Ključni test, definitivno davanje 30 dunuma firmi „Grand trade“ za izgradnju poslovnog megaobjekta, položio je bez greške, tako da se Dodik, bez ostatka, uvjerio u njegovu odanost, nakon čega je bez milosti uklonio Davidovića. Gavranović je, takođe, jedan od najvažnijih generatora stvaranja i učvršćivanja građevinske mafije, premda je, za razliku od aktuelnog gradonačelnika, u ogromnoj mjeri pošteđen (u javnosti) te vrste odgovornosti, zbog toga što je sve vrijeme radio iz njegove sjene. On je, vješto manipulišući gradskom skupštinom, omogućio kartelu (stankovići, ćubići, đurići, čubrilovići,...)  da se dokopa najatraktivnijih parcela budzašto, a uz to je ozakonio i brojne nelegalne poslove u kojima je Grad tajkunima bio servis. Tako je stvoren zatvoreni krug moćnika čiji je jedini posao da uknjiže milione, jer Grad dodjeljuje zemlju i na njoj finansira izgradnju njihovih objekata (novcem za garaže, puteve, renoviranja, rekonstrukcije...). Jednostavnije rečeno, Davidović i Gavranović su Banjaluku pretvorili u firmu nekoliko ovdašnjih moćnih i izuzetno bogatih porodica, a namjera SNSD-a je da takav red stvari ostane i u naredne četiri godine. (Uz sve ovo, kao fusnoticu, važno je dodati da je sada definitivno jasno da je Radmanović unutar SNSD-a ostao i bez uticaja i bez ljudi, te da je on politički mrtvac, kojeg će Dodik, kad za to dođe vrijeme, odbaciti kao i Davidovića.).

Pravilo je, duže od decenije, da onaj koga SNSD nominuje za gradonačelnika Banjaluke, to bez problema i postane, tako da je, ranije, ključna bitka bila za kandidaturu, a sami izbori tek tehnička formalnost. Mnogi su ubjeđenja da će i na predstojećim izborima biti tako, odnosno da će Gavranović „protrčati“ kroz cilj, bez većih problema. Nejedinstvo banjalučke opozicije ide u prilog takvim tvrdnjama, a izostanak zajedničkog kandidata koji bi se suprotstavio Gavranoviću, čini ga velikim favoritom. Ali ne i apsolutnim.

Gavranović, (sem rečenog), ima nekoliko velikih nedostataka zbog kojih ni on, a ni njegovi u stranci mirno ne spavaju: prije svega, on, za razliku od Davidovića, nema nikakve harizme, već je tipični suvoparni birokrata. Uz to je i u poodmaklim godinama, što će mlađe birače odbiti od njega (da je SNSD kandidovao nekog mlađeg, pobjeda bi bila ubjedljiva), a ne treba, kao faktor, zaboraviti ni dešavanja oko „Picinog parka“ i proteste koji još uvijek traju. Loša po njega je i činjenica da su klasne razlike sve izraženije, a siromaštvo galopirajući napada sve veći broj građana Banjaluke. Takođe, Gavranović nema ništa novo za ponuditi, a njegova najveća i jedina prednost jeste izvanredna infrastruktura SNSD-a u Banjaluci. I, naravno, nesloga opozicionih stranaka.

Opozicija (za sada) ima dva kandidata, (uopšte nije isključeno da ih bude još), Dragana Čavića, ispred PDP-a i DP-a, te Nenada Stevandića iz SDS-a.
Realno, Stevandić je najveći krivac za nepostizanje dogovora oko zajedničkog opozicionog kandidata u Banjaluci. Istrčavajući prije svih u javnost sa svojom kandidaturom (za koju do objavljivanja nije znao čak ni vrh stranke), potpuno je smanjio manevarski prostor za bilo kakav kvalitetniji dogovor, a sebe i Gradski odbor SDS-a u Banjaluci doveo u defanzivnu situaciju u kojoj su optuženi da su „kandidati SNSD-a“. Stevandić je na sebe preuzeo ogromnu odgovornost i teret koji on vrlo vrlo teško može iznijeti, jer nema ni minimum šanse da ugrozi Gavranovića, kao ni drugog opozicionog kandidata Čavića. U SDS-u (kako u vrhu tako i među banjalučkim biračima) veoma su nezadovoljni njegovim „soliranjem“ (zbog očuvanja jedinstva u stranci pred izbore, nisu insistirali da on povuče kandidaturu, premda je bilo takvih prijedloga), pa je vrlo vjerovatno da će on u sopstvenoj partiji imati svojevrsnu antikampanju. Stevandiću će se desiti da će, nakon prebrojanih glasova, imati znatno manju podršku nego SDS, što će biti pogubno po njega.

On je očito svjestan svih opasnosti u koje je sam ušao, te pokušava poziciju „osnovnog uzroka razbijanja opozicije“ ublažiti koaliranjem sa ovdašnjom Srpskom naprednom strankom, što je nova greška (a i smiješno je), jer ta stranka trenutno ima više predsjednika nego članova.

Stevandićevo razoravanje opozicije najviše u prilog ide Partiji demokratskog progresa, koja će, između ostalog, i na tom „činu izdaje“ graditi svoju kampanju. PDP je, za ove prostore, povukao jedan nerezonski, ali aktivan potez, dajući podršku kandidatu druge stranke, koja je, još uz to, manja od njih. Postupajući na ovakav način PDP je odaslao poruku da je u Banjaluci najčvršće protiv SNSD-a, da su spremni na ustupke samo da se vladajuća garnitura skine sa vlasti i da su, što im je bio i najvažniji cilj, oni vodeća opoziciona snaga u ovom gradu. Vrlo teško je, nakon raspleta opozicione „drame“, ovu njihovu priču demantovati, tako da će, bez sumnje, PDP „na mostu“ dobiti, ono što je opozicija izgubila „na ćupriji“, ne nalazeći način da dođe do zajedničkog kandidata. Ništa manje nije bitna ni činjenica da je već sada PDP aboliran od bilo kakve odgovornosti za (mogući/već viđeni) poraz opozicionih kandidata u trci za gradonačelnika. 

Suštinsko pitanje je može li Čavić pobijediti Gavranovića? Najprecizniji odgovor glasi da ga može ugroziti, što još uvijek ne znači da ga može i pobijediti. Da bi Čavić došao u priliku da može pobijediti Gavranovića, neophodno je da PDP i DP u narednim mjesecima stvore „ili-ili“ situaciju i „prisile“ birače da se izjasne po tom principu. Na taj način bi se Čaviću otvorile realne šanse, jer bi ga u takvom ambijentu podržali i birači drugih stranaka.

P.S. Iza scene još uvijek postoje pokušaji da se dođe do zajedničkog kandidata opozicije u Banjaluci, a u opciji je nekoliko imena, među kojima i Čavićevo. Posljednji rok za prijavljivanje imena kandidata za načelnika/gradonačelnika CIK BiH je 07. juli.

P.S.P.S. U SNSD-u smatraju da će na lokalnim izborima osvojiti 34-35% glasova (u ukupnom zbiru), što je za 3-4% manje nego prije dvije godine (kada su bili opšti izbori). Međutim, njihove procjene su preoptimistične, a realno je da osvoje 30-31% glasova.