TV Bastilja - ojačavanje popucalih temelja histerijom

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik smijenio je Dragana Davidovića sa čela RTRS-a i na njegovo mjesto postavio samog sebe. Gola sila presudila je Davidoviću, a Dodik je njegovu dekapitaciju najavio i potvrdio 5. septembra ove godine, kada je na novinarsko pitanje o smjeni šefa Javnog servisa lakonski odgovorio: “Pitajte me to 25-og pa ću vam reći“! Pokazalo se da Dodik nije slagao. (Bar jednom!).

Smjenom Davidovića i potpunom uzurpacijom Javnog servisa, Dodik je zaokružio i završio etapni državni udar, jer je već ranije preuzeo funkcije premijera i svih ministara; ovladao parlamentom; SNSD pretvorio u ličnu pretorijansku gardu… i samovoljno odlučuje o svemu.

Svi navedeni postupci omogućavaju Dodiku da u narednih godinu dana intenzivno vodi izbornu kampanju, maksimalno koristeći sve resurse ovog entiteta, što bi mu, kako smatra, trebalo omogućiti još jedan četvorogodišnji mandat na čelu RS, a samim tim i toliku vremensku aboliciju od istraga zbog nedjela koja je počinio. A kojih ima za enciklopediju.

Javni servis je već gotovo petnaest godina pod potpunom kontrolom SNSD-a, ali je, nakon lokalnih izbora na kojima je Dodikova stranka teško poražena, postalo jasno da RTRS više nije oruđe koje donosi pobjedu.

Gledanost i uticaj te kuće u proteklih par godina doživjeli su krah, a medijskom scenom ovog entiteta suvereno vlada BN TV, (medijski kolac u Dodikovom oku), što je dodatno ubijedilo autokratu i njegove savjetnike da Davidović mora otići.

I otišao je, a usekovanje njegove glave ukazalo je na nekoliko značajnih procesa što se odvijaju unutar Režima: prije svega, Dodika i okruženje ophrvao je paničan strah od narednih izbora i smatraju da niko, pa ni oni koji su poput Davidovića, koliko do juče, bili kovači svih njegovih pobjeda, više nemaju niti mogu šta dati na tom polju. Neki oko Dodika smatraju da to smijenjeni ni neće, što svjedoči o potpunoj paranoji, u kojoj se najbliži saradnici proglašavaju neprijateljima i nemilosrdno satiru. Potvrda je to i teških sukoba i raskola unutar vladajućeg ganga, koji se više i ne kriju.

Režim nemilosrdno ždere svoju djecu, a Davidović je jedan od najkrupnijih zalogaja. Mnogo veći od, recimo, Aleksandra Džombića.

Davidović je bukvalno otjeran sa čela RTRS-a, iako su njegove zasluge za uspostavljanje bolesnog, nakaradnog i nenarodnog Režima ogromne. Njegov način vladanja Javnim servisom bio je ključan za velike SNSD-ove pobjede (2006. i 2010.) i metamorfozu Dodika u autokratu, bez milosti i morala.

Davidović je godinama trpio i istrpio žestoke i nemilosrdne udare,  osporavanja, poniženja..., ali nikada nije imao dileme da Dodik mora doći na vlast niti, kasnije, da je nužno uspostaviti totalitarni Režim, koji će skašiti svaki drugačiji stav, pa i misao.

Zahvaljujući RTRS-u Dodik je danas to što jeste. Tu nema dileme. Međutim, SNSD Davidovića nikada, uprkos svemu što je počinio za njih, nije doživio kao svog. Uvijek je tretiran kao strano tijelo, priraslina što je doplutala iz „baruštine“, neželjeni majstor (mraka) doveden da obavi posao i što prije nestane... Davidović je izrečenog oduvijek bio svjestan i činio sve da to promijeni. Nije mu uspjelo, jer su se na kraju ponijeli prema njemu kao prema slugi; na način na koji su ga sve ove godine i tretirali.

Davidović je (u medijskoj sferi) podnio najveći teret i realizovao izuzetno teške poslove, kojih niko u SNSD-u nije htio, ali nije ni smio da se uhvati. Davidović je bio ministar vjere u pet vlada Radovana Karadžića, a nakon raskola u SDS-u i tadašnjem vrhu RS koji se desio polovinom 1997., on potkraj te godine daje ostavku i napušta ovaj entitet. Preselio se u Srbiju. Nakon što je Dodik januara 1998. godine postao premijer, suočio se izuzetno teškim problemima na medijskom polju. Tadašnji SRT bio je podijeljen na dva dijela, od kojih je jedan kontrolisao Dodik (studio u Banjaluci), a drugi SDS (studio na Palama). Srpska novinska agencija bila je smještena na Palama i pod punom kontrolom Momčila Krajišnika.

Niko se nije usuđivao ni pomisliti da je preuzme. Tada su se Rajko Vasić i Anđelko Kozomara “sjetili” Davidovića, našli ga u Srtbiji i ponudili mu posao: bićeš imenovan za direktora SRNE, ali je moraš iseliti sa Pala.

Rečeno učinjeno, Davidović je, uprkos brojnim problemima i pritiscima, taj zadatak ispunio i SRNU preselio u Bijeljinu.

Nakon toga, 2002. godine imenovan je na čelo RTRS, a po samom dolasku, bez milosti, je otpustio preko 160 uposlenika te kuće. Bilo je to dubinsko čišćenje svih onih za koje se smatralo da su bliski SDS-u.

Od tada, pa sve do 25. septembra ove godine, on je od RTRS stvarao SNSD-ov bastion, medijski VBR što se, bez milosti, obračunavao sa Dodikovim protivnicima i kritičarima, ali i sa Davidovićevim “ličnim neprijateljima”. Informativni program te kuće svojevrsna je mješavina makijavelizma, konstrukcija, laži i poluistina, prepranih informacija u 27 režimskih voda, hinjenog i isforsiranog nacionalizma/šovinizma…, obogaćenog naručenim analizama, osvrtima, komentarima, pogledima, smatranjima, stavovima raznoraznih diletanata/pacera/neznalica/kvazianalitičara…, što ni u jednom iole normalnijem društvu ne bi mogli dobaciti do parkinga Javnog servisa, a kamoli iznositi stavove u programu te kuće.

RTRS je potpuno kontaminirao medijski prostor RS, a učinila je to urednička a capella, sastavljena od napirlitanih sponzoruša, predebelih karleuša-replika, notornih kockara i probisvijeta i ostalog polupismenog bašibozuka, koji odreda imaju samo jednu karakternu crtu - spremni su po naredbi “s vrha” učiniti sve, baš sve, kako bi sačuvali pozicije o kojima nisu mogli ni sanjati, jer su intelektualno sakati i nesposobni za bilo šta, osim za poslove služinčadi.

Davidović je stvorio sistem kojim je suvereno vladao, oruđe kojim je nemilosrdno plašio/rušio/uništavao sve one na koje je Režim prstom upirao, mehanizam što je mljeo bez milosti o uspjesima/pothvatima/istorijskim ulogama/ nacionalnim supervrijednostima… novovjeraca, organizam koji je razmišljao samo jednom glavom - njegovom. Na kraju mu se to osvetilo, jer ta mašina nije izdržala ambijent nastao nakon nestanka novca od prodaje Telekoma, opštu osiromašenost, besperspektivnost, brojne afere…, crnilo Režima, čije je zlo tkanje sve gušće i gušće.

Jednostavnije rečeno, RTRS nije mogla biti i režimska i gledana, a neko je morao platiti cijenu gubitka lokalnih izbora i pada rejtinga vladajućeg SNSD-a i samog Dodika. Zato je Davidović morao da ode. Preciznije, zato je otjeran.

Povukao se bez ikakvog otpora, a jedino je na beogradskom “Fo Net-u” osvanula vijest o njegovoj smjeni, iz koje se vidi da to nije učinio svojom voljom.

“Mediji su tokom dana objavili kako je Davidović smijenjen od strane Milorada Dodika, te da će njegovo mjesto zauzeti Rajko Radovanović, član Upravnog odbora RTRS, što bi reklo da je ostavka iznuđena…

Izvori bliski RTRS navode da se Davidović povukao zbog velikog pritiska vladajućeg SNSD na program Javnog servisa”, navedeno je u toj vijesti, čiji su kreatori “izvori” bliski lično Davidoviću.

Ovako koncipirana vijest, krik je poraženog/poniženog i otjeranog Davidovića, osobe za kojom niko neće žaliti.

Pitanje je, naravno, da li je Dodik, po sebe, povukao pravi potez smjenjujući čelnika RTRS-a? Ni slučajno, učinio je katastrofalnu grešku, jer oni koji će voditi Javni servis nakon Davidovićeve dekapitacije nisu mu dorasli ni do koljena u bilo kom pogledu. Posebno ne na polju bitke/rata za interese Režima, gdje je Davidović postigao vrhunske rezultate. Neko će reći - uništio je Javni servis, ali da se ne lažemo - ta kuća nikada nije ni bila Javni servis, već je od svog nastanka bila platforma vladajuće oligarhije -do polovine 1997. SDS-a, nakon toga SNSD-a.

Ma šta ko mislio o bivšem čelniku RTRS-a, njegov odlazak ogroman je gubitak za Režim, a on je najmanje kriv za pad gledanosti i rejtinga oligarhije. Čak ni osobi izvanrednih i vrhunskih manipulativnih sposobnosti i nesporne inteligencije (nažalost, snažno usmjerene ka negativiznu) i obrazovanja, što Davidović jeste, nije bilo moguće održati visoke rejtinge ganga u situaciji kada se otvoreno krade “iz oba oka” i javno otima iz tanjira.     

RTRS će u vremenu koje dolazi zabilježiti potpuni sunovrat i izgubiti i ono malo uticaja, koji je imala za Davidovićevog vremena. (Što je, po opšti ambijent, izvanredan hodogram.)

Nakon odlaska Davidovića, nameće se pitanje da li je Željko Kopanja, koji je bio najveća politička snaga i zaštita bivšeg čelnika RTRS-a, poražen u obračunu sa suprotstavljenom mu medijskom linijom, koja se formirala unutar Režima i u poslednje dvije godine čini sve da preuzme odlučujuću ulogu u kreiranju javnog mnenja iz ruku vlasnika “Nezavisnih novina” i “Glasa Srpske”?

Tu grupaciju predvodi Slavko Mitrović, Rajko Vasić joj je udarna igla, a u nju spadaju i Dodikovi medijski savjetnici Pero Simić i Biljana Bokić. Neki od njih javno i histerično optužuju Kopanju za sva zlodjela, od reketa do nacionalne izdaje. Oni su do sada vladali SRNOM, a od sada će voditi i RTRS.

Kopanja nije poražen. On je odlučio da Davidović ide i bez njegove podrške taj posao Dodik nije mogao obaviti, ma koliko se “novotalasna” režimska medijska struja upinjala pokazati stvari drugačijim.

Kopanja i dalje ima upliv u RTRS, preko člana UO te kuće Antona Kasipovića, a, nakon svega, jasno je da se svjesno maknuo u stranu, jer je to najefikasniji način da se na djelu pokaže koliko “novi talas” nema pojma ni o čemu, ponajmanje o funkcionisanju RTRS-a.

“Nezavisne” i “Glas” i dalje će podržavati Režim, istina u nešto umjerenijoj formi nego donedavno, a uskoro će se pojaviti novi štampani mediji, radikalnog sadržaja usmjerenog protiv kritičara Režima, koji će biti tretirani u programu RTRS-a, kao što je to do sada bio slučaj sa Kopanjinim izdanjima.

Narednu izbornu SNSD-ovu i Dodikovu kampanju definitivno, po prvi put nakon 1997. godine, neće osmisliti i voditi Kopanja, što je, valjda, jasan dokaz šta on misli o njenoj uspješnosti.

Nakon svega, Dodik može slobodno reći: ja sam vas stvorio, ja ću vas i uništiti. Pomoći u vlastitim redovima za ispunjenje ove misije mu ne nedostaje.